NUH A.S.
Prije mnogo, mnogo vremena u Mezopotamiji je postojao grad čiji su stanovnici živjeli divljim i lošim životom. Iako su njihovi preci bili dobri muslimani, stanovnici tog grada odavno su prestali vjerovati u islam. Molili su se kipovima koje su sami pravili. ukrašavali su drvene i kamene kipove i od njih tražili sve što im je trebalo. Poglavari i vođe grada su bili veoma bogati ljudi. Bili su nekulturni i nadmeni i mislili su samo na novac. Kontrolisali su grad, a siromašni ljudi su živjeli u strahu od njih i njihovog zla. Allah je bio veoma ljut na bogate ljude iz tog grada. Dao im je bogatstvo, zemlju i lijepe kuće, ali oni Mu se nisu zahvaljivali i nisu dijelili od svog bogatstva siromašnim ljudima. To je bilo pogrešno i loše. Zato je Allah odlučio da im pošalje poslanika koji će ih podučiti islamu kao što su i njihovi preci bili podučavani. Allah je odlučio da je najbolji način da se narod koji ne vjeruje okrene prema islamu tako što će im biti poslan poslanik od njih, iz njihovog naroda. Allah je znao da će narod bolje slušati nekoga koga poznaje, nego stranca. Allah je za poslanika odabrao čovjeka koji se zvao Nuh. Nuh je bio veoma skroman i dobar čovjek. Bio je pobožan i fin i uvijek je govorio istinu. Bio je tako dostojan povjerenja da su ljudi dolazili njemu i tražili savjet. Njegov ugled povjerljivog i ljubaznog čovjeka pomogao mu je kad je bio izabran za poslanika i pridobio je nekoliko sljedbenika. Svi njegovi sljedbenici bili su siromašni ljudi jer su bogati ljudi bili suviše ponosni da bi slušali ono što poslanik Nuh ima da kaže. Poslanik Nuh je govorio svom narodu:
"Obožavajte samo Allaha. Nema drugog boga osim Njega. Ako tako ne uradite, bojim se da će vas snaći teška kazna."
Poglavari naroda su se smijali poslaniku Nuhu. Jedan od njihovih vođa istupi i reče:
"Ti si čovjek kao i mi. Mi ne vidimo da si i po čemu poseban. Imaš samo nekoliko sljedbenika i oni su siromašniji i neugledniji od bilo koga od nas. Mi ne mislimo da si ti bolji od nas. U stvari, mi mislimo da si ti lažac!"
Vođa naroda je mislio da je bolji od poslanika Nuha i njegovih sljedbenika samo zato što ima više novca od njih. Oni su to iskoristili kao opravdanje da ne prihvate islam.
Poslanik Nuh reče: "Poslan sam s porukom milosti, ako vi odbijate da vidite istinu u tome, ja vas ne mogu prisiliti da je prihvatite. O moj narode! Ja od vas ne tražim vaše bogatstvo, jer ja ću dobiti nagradu od Allaha."
Poslanik Nuh je objasnio da on ne želi novac od naroda i da niti njega niti Allah ne zanima
koliko neko ima novca. Rekao im je:
"Ja nikad neću otjerati vjernika koji ima malo novca. Ja svojim siromašnim sljedbenicima nikad neću reći da ih Allah neće nagraditi. Allah sigurno najbolje zna šta je u njihovim srcima. Vidim da ste vi vrlo neuk narod."
Vođe grada se uznemiriše i naljutiše jer je poslanik Nuh bio u pravu i jedan od njih konačno reče:
"O Nuh! Ti si s nama raspravljao mnogo puta i mi i dalje ne marimo za ono što ti govoriš. Mi ti ne vjerujemo. Ako je ono što govoriš istina, onda nam pokaži kaznu kojom nas plašiš!"
Poslanik Nuh odgovori smireno:
"Samo Allah vam može pokazati kaznu, a kad On to učini, onda neće biti spasa. Nijedan od mojih savjeta vam neće pomoći ako Allah želi da ostanete neupućeni. Allah je vaš gospodar i Njemu ćete se vratiti."
 Nakon nekog vremena Allah je poslaniku Nuhu objavio da mu se više neće priključiti niko od ljudi. Allah mu je rekao da se ne brine za one koji ne vjeruju. Umjesto toga naređeno mu je da počne graditi lađu.
Poslanik Nuh i njegovi sljedbenici su znali da je Allah mudar i moćan. Znali su da im Allah naređuje samo ono što je dobro za njih iako oni to nisu razumjeli. I poslanik Nuh i njegovi sljedbenici brzo počeše s gradnjom lađe jer je to bio veliki posao. Lađa nije obični čamac. Bio je to ogroman čamac. Trebalo je da bude dovoljno jak da nosi sve što je Allah želio da se na nju ukrca. Poslanik Nuh i njegovi sljedbenici su radili naporno, koristili su dugačke drvene daske i spajali ih. Radili su mnogo, mnogo dana po velikoj i neizdrživoj vrućini.
Ponekad su stanovnici grada prolazili pored njih i smijali se poslaniku Nuhu i njegovim sljedbenicima. Govorili su:
"Mora da ste ludi kad gradite lađu usred pustinje. Ovdje nema mora! Je li to hoćete da plovite po pijesku? Možda ćete vući lađu okolo po pustinji!"
Ljudi su pokazivali na poslanika Nuha i njegove sljedbenike i smijali im se. Ponekad su prijetili da će ih povrijediti. Čak je i žena poslanika Nuha bila protiv njega.
Poslanik Nuh je bio strpljiv. Odgovaro bi:
"Iako se vi nama smijete i mi se smijemo vama na isti način. Uskoro ćete saznati koga će stići Allahova kazna."
Potom se vraćao gradnji lađe i nije dao da ga uvrede ljudi ometu u poslu. Dok su oni radili, Allah ih je gledao. Pošto su radili vrijedno i zajedno, poslanik Nuh i njegovi sljedbenici su ubrzo završili lađu i čekali sljedeću Allahovu naredbu. Šta je Allah odlučio učiniti?
 Allah je naredio poslaniku Nuhu da skupi muško i žensko od svake vrste životinja i da ih ukrca na lađu.
On i njegovi sljedbenici su skupili par žaba, nilskih konja, medvjeda, ovaca, nojeva, žirafa, slonova i svih drugih životinja koje su mogli naći.
 Vjernici su potom ukrcali životinje na lađu, par po par. Poslanik Nuh i njegovi sljedbenici i njihova djeca su skupili svoje stvari i ukrcali se na lađu.
 Poslanik Nuh i njegova djeca, osim jednog njegovog sina, ukrcali su se na lađu. Nebo je postalo crno i oblaci su se počeli skupljati sa svih strana. Izgledalo je kao da oblaci gutaju svjetlo i oluja se čula kao pucanje iz topova. Munje su sijevale po nebu kao zmije, ali čim bi nestajale grad je opet bio obavijen tamom.
 Ljudi su izlazili iz svojih domova i čudili se kiši koja dolazi poslije duge suše. Ali uskoro će saznati zašto je kiša došla. Jer Allah ubrzo naredi oblacima da izliju kišu. Kiša je jako padala. Bilo je toliko kiše da je zemlja nije mogla upiti. I kiša je nastavljala da pada, sve više i više. Onda voda poče da izbija i iz zemlje! Ljudi su bili u strahu. Voda je dolazila sa svih strana!
 Gdje su mogli otići? Kako je nivo vode rastao, vjetar se pojačavao i snažni valovi su udarali svuda okolo čupajući kuće i drveće kao slamke. I svi su bili potopljeni, osim onih koje je Allah spasio: poslanika Nuha i njegovih sljedbenika. Potom je Allah izdao svoju naredbu.
"O zemljo, progutaj vodu! O nebo, rastjeraj oblake!"
Allah je zaustavio kišu i dao da usija sunce. Zemlja je progutala vodu i izgledalo je kao da nikad nije bilo poplave, a lađa stiže do brda Džudi. Poslanik Nuh i njegovi dobri sljedbenici sad su bili sigurni od opasnosti kojima su im prijetili nevjernici. Poslanik Nuh uzviknu:
"O Allah! Moj sin je moja porodica i sad je mrtav. Zašto ga nisi spasio? Ti si najpravedniji od svih sudija."
Allah odgovori:
"O Nuh! On nije dio tvoje porodice. On je bio osoba lošeg ponašanja. Odbio je da vidi istinu. Ne osporavaj Moju odluku o stvarima o kojima ne znaš."
Nije mu pomoglo što je bio sin poslanika Nuha. Poslanik Nuh je shvatio Allahove riječi i izvinuo se:
"Moj gospodaru, ja kod tebe tražim utočište. Žao mi je što sam te pitao o Tvojoj odluci. Ti znaš bolje nego bilo ko drugi. Ako mi Ti ne oprostiš, onda sam izgubljen."
 Allah je oprostio poslaniku Nuhu i naredio mu da izvede svoje sljedbenike i životinje iz lađe. I izašli su iz lađe, i poslanik Nuh i njegovi sljedbenici. Onda su izašle i životinje u parovima. Životinje su se raširile po zemlji. Neke su otišle u džunglu, neke u šumu, neke u pustinju, a neke u planine. Ribe su otišle u okeane, more i jezera, a ptice su odletjele u planine. Molili su se zajedno, bez straha da će ih neko uznemiravati ili ismijavati. Zahvalili su Allahu što ih je spasio i brisali suze radosnice. Znali su da sad mogu započeti novi život u kojem ih neće ometati drugi ljudi. Bili su slobodni da se mole Allahu i da žive onako kako je Allah želio da žive.
S vremenom se broj sljedbenika poslanika Nuha povećavao. Raširili su se po cijeloj zemlji i preko mora. Izgradili su nove kuće i gradove gdje god su stizali. U tim gradovima su gradili i džamije i škole kako bi mogli podučavati djecu. Mnogo godina su živjeli sretno i Allah im je slao poslanike između njih kako bi održavali i obnavljali Allahovu poruku.
|
